Zašto ljudi ne vole Schilta?

kolumneIZDVOJENA VIJEST 02.01.2013 12:02h Autor:

Mufadel proglašava krivog pobjednika

Semmy Schilt na Glory Grand Slamu osvojio je svoj peti veliki turnirski naslov. Uz to on je K-1 prvak u superteškoj kategoriji i Gloryjev prvak. Ima i 41 MMA borbu za najjače svjetske organizacije poput Pridea i UFC-a.
I opet su se nakon Tokija pojavili komentari kako je Schilt sve to ostvario samo zato jer je veći od drugih.

Kako je to moguće?

Naravno da se zbog same rasprave i među borcima i među fanovima vrte priče o ovome ili onome, tko izbjegava koga, tko je par kilograma teži ili tko je koga pobijedio kad je bio na zalasku karijere. Ali kako da ta veličina koju Schilt ima nije prednost za Hong Man Choija, Singha Jaideepa, Boba Sappa ili Zuluzinha.

Njima je visina i težina mana jer su tromi i brzo ostaju bez daha iako posjeduju veliku snagu. Semmy Schilt sa svojih 212 centimetara i 130 kilograma uvijek je u odličnoj kondiciji, nevjerojatno je pokretan, a njegova hrabrost i vještina bez razloga se dovode u pitanje. Uz sve to, u 39. godini ne pokazuje znakove usporavanja. Hong Man Choi je doduše pobijedio Schilta, ali ta odluka je lakrdija.

U UFC-u Jon Jones nije toliko dominantan zato jer ima najveći raspon ruku, ipak ima nešto i u talentu. Nizozemac je pobijedio sve koje je trebao pobijediti i to prilično uvjerljivo s iznimkom Petera Aertsa koji je jedini imao trajno rješenje za Schilta. Pa čak i kad se govori o najvećem teškašu svih vremena ljudima kao da je neugodno spomenuti njegovo ime, kao da mu slava pripada nezasluženo i radije će reći ime Ernesta Hoosta. Obojica su osvojili po četiri K-1 Grand Prixa, ali u međusobnim omjerima Schilt ima dvije pobjede i jedan neodlučeni ishod, iako je objektivno pobijedio u sva tri meča.  Njihov prvi dvoboj na Pride Shockwaveu 2002., najvećoj borilačkoj priredbi u povijesti koju su predvodili Sakuraba i Cro Cop, proglašen je neodlučenim samo da bi se spasila Hoostova čast jer je to Schiltu bio tek drugi nastup u K-1.

I upravo najvjerojatnije ovdje leži korijen potcjenjivanja. „Neki“ MMA borac došao je u K-1 i počeo pobjeđivati legende. Paranoja koja je vladala prije meča između Remyja Bonjaskog i Alistaira Overeema može poduprijeti ovu teoriju. The Reem je prethodno nokautirao „Zlatnog dečka“ Badra Harija i to je bio veliki šamar za K-1, koji se u sukobu s Prideom mogao dičiti time da ima tehnički bolje borce od „uličara“ u MMA. Mjesecima prije tog meča vladala je užarena atmosfera i otvoreno se govorilo o tome da ako Bonjasky izgubi, K-1 je gotov.
Na kraju, Bonjasky je pobijedio, a K-1 je propao. Jasno, neće kick boks propasti zbog jednog meča ili ako neki MMA borac prijeđe među stand up borce i počne ih pobjeđivati. Uz to i Schilt i Overeem su Nizozemci  i nisu se s kick boksom sreli tek prije nastupa za K-1. Za razliku od legendi Hoosta, Masata  i Andyja Huga kojima su suci znali priskakati u spas, Schilt nije trebao takvu vrstu pomoći.

I prekid u finalu Grand Slama protiv Daniela Ghite po nekima se tumači kao guranje borca iz Golden Gloryja. Iako je, po meni, trebalo Ghiti dati priliku da nastavi meč, jer ipak se podigao i runda je bila na samom kraju, to nije najgori prekid ikad viđen, ipak je Schilt Rumunja složio high kickom u četvrtom meču večeri. Više se radi o tome da su suci više puta zabrljali i pogotovo Joop Ubeda, uz Nobuakija Kakudu najpoznatiji kick boks sudac, koji je i prije imao gafova, u posljednje vrijeme griješi sve više i više. Iako, nitko ne pomaže borcima kod udarca u genitalije kao Ubeda.
Uz nekoliko nedosuđenih nokdauna, krivo dosuđenih nokdauna, drugi sudac Mufadel Elghazaoui uspio je podići ruku krivom borcu na proglašenju pobjednika dvoboja između Schilta i Sakija i doprinjeti konfuziji.

I da, teško je vjerovati da bi se Schilt ikad ponio nesportski poput Turčina. Uz sve uspjehe Schilt odaje dojam umjerene i tihe osobe. Vezano uz Ghitu, izašla je vijest da je već u prvom meču slomio zglob ruke.

Što se tiče samog Grand Slama bio je zabavan. Prvi takav veliki turnir, puno akcije, ali ne bih volio da zamijeni standardni turnir osmorice. Runde od dvije minute forsiraju tučnjavu, a borci su do kraja večeri potpuno iscrpljeni, pa turnir završava antiklimaktično. Zbog pravila i suđenja ostali smo uskraćeni i za treću rundu između Zimmermana i Ben Saddika, a vidjeti Petrosyana u rundi od dvije minute bilo bi žalosno .
Produkcijski, iako je održan u istoj dvorani i u zajedničkoj koprodukciji, Dream je izgledao ljepše i podsjetio na stare dane zlatne japanske MMA scene. Očigledno je Dreamovu produkciju radila japanska ekipa, a Gloryjevu nizozemska, što se moglo vidjeti i po mlakim reakcijama publike u gledalištu i dojmu koji je priredba ostavljala na televiziji.

Glory je ušao glasno na scenu, ali njihove dvije glavne priredbe, turnir osmorice u Rimu s Petrosyanom i Grand Slam u Tokiju, podbacili su u tom dijelu. Fight Code je u ožujku u Milanu skupio 15 tisuća gledatelja za meč Petrosyan – Kyshenko, dok je na Final 8 u Rimu dvorana izgledala poluprazno i ponovno je do izražaja došao najveći problem kick boksa – tragično loša promocija.


Za kraj vratio bih se na ono što sam i počeo. Prije nekoliko mjeseci pisao sam o tome da je Giorgio Petrosyan najveći kick bokser svih vremena. Ali on, kao i Schilt nije samo to. Oni s pravom zaslužuju priznanje kao najveći majstori borilačkih vještina skupa s Fedorom ili Andersonom Silvom.

PODIJELI

PREPORUČENO

KOMENTARI

POVEZANE VIJESTI