Konačni dojam nakon tokijske avanture: Pobjeda Cro Copa i odlični mečevi spasili stvar!

kolumneIZDVOJENA VIJEST 17.10.2012 21:42h Autor:

Mirko Filipović

Marko Petrak nakon povratka iz Tokija s poluzavršnice K-1 WGP-a podvlači crtu ispod dvoboja Cro Copa i Randyja Blakea.

Ne znam kako je to izgledalo u danima "ponosa i slave" K-1 promocije, no prošlotjedno polufinale K-1 Grand Prixa u Tokiju ipak nije imao "feeling" borilačkog mega spektakla. Svjetla točka u cijeloj priči su prilično dobri mečevi i moram priznati da sam ostao ugodno iznenađen kvalitetom i pripremom boraca koji su nastupili. Radi se o izjednačenom i kvalitetom nabijenom turniru i bit će povuci-potegni na završnici u New Yorku (ili gdje god ona bila) jer svatko od ove osmorice preostalih boraca ima legitimno pravo nadati se da će upravo on postati sljedeći osvajač prestižnog pojasa koji je i dalje sinonim za vrhunski kick boks.

Isto vrijedi i za Mirka Filipovića koji je uspješno prošao Amerikanca Randyja Blakea i tako se plasirao u samu završnicu. Bit će to četvrti nastup za najboljeg hrvatskog borca svih vremena na ovom prestižnom natjecanju što je samo po sebi velik uspjeh, no nema sumnje da se Mirko neće zadovoljiti samo promatračkom funkcijom. Njegov cilj je otići do kraja i napokon uzeti ono što mu je za dlaku izmaklo 1999. kada je u finalu poražen od Ernesta Hoosta.

Iako će Filipović reći da je Blake bio neugodan protivnik, bolje je reći da se Amerikanac ponajviše istaknuo prljavim potezom koji mu nije trebao. Sudac vam na početku svakog meča kaže "Protect your self at all times", no onako nizak udarac ne priliči jednom vrhunskom sportašu koji je probao "počkaljiti" legendu borilačkog sporta i to na njegovom terenu. U dvorani se nakon prljavštine zaorilo "Mirko, Mirko" jer je japanska publika prepoznala potez koji nema veze s čašću koja bi trebala biti sastavni dio borilačkih disciplina. To je samo dalo dodatni vjetar u leđa našem borcu u posljednjoj rundi pa je relativno mirno priveo susret kraju i iskusno slavio odlukom sudaca.

Sve ostalo što smo vidjeli od Blakea i nije nas previše impresioniralo pa ovaj meč ne može dati kvalitetan odgovor na pitanje koliko u ovom trenutku može Cro Cop. To ćemo saznati tek kad se na drugoj strani ringa nađu jača imena poput Morosanua, Gergesa, Londta, Edwardsa ili možda najopasnijeg Zabita Samedova. Upravo je potonji pokazao sve ono što krasi vrhunskog kick boksača. Spremu, brzinu, tehničku superiornost i odličnu taktiku. Neki bi rekli da mu protivnik nije bio po mjeri što je djelomično i istina. Ipak, bilo bi dobro da Cro Cop u prvom kolu pod svaku cijenu izbjegne neugodnog Azerbajđanca, a ako želi vrijedan pojas, ionako će u jednoj noći morati pobijediti sve koji mu stanu na putu prema vječnoj slavi.

Analizirajući Mirkov nastup u Tokiju jasno je da smo vidjeli dobrih i loših strana. Nema sumnje da je nakon borbi protiv Sefa i Lorena u ovom meču ipak pokazao najviše i da se polako vraća u kick boks ritam, ali i da je fizički bio odlično spreman. Trema povratka u svoju drugu domovinu nakon četiri godine izbivanja sigurno je oduzela ponešto benzina iz njegovog tanka, no i s tim bremenom (i s 38 godina na leđima) Filipović je prilično lako izdržao punih devet minuta borbe. Neki će reći da meč nije bio udarački toliko intenzivan, no sadržavao je mnogo klinča koji je fizički uvijek iscrpljujuć i zna dotući nespremnog borca. Cro Cop nije imao takvih problema. Među pozitivnim stranama valja naglasiti i iskustvo koje je isijavalo iz svakog njegovog poteza. Iako nije bilo nekih neugodnijih situacija ako izuzmemo prljavi direkt, Mirko je čak i na svaki nagoviještaj Blakeove ofenzive reagirao vrlo mudro, vješto eskivirajući potencijalnu opasnost. Na kraju meča je umjesto izbjegavanja borbe i "čuvanja rezultata" navalio što je vrlo vjerojatno presudilo kod sudaca i donijelo mu prolaz dalje.

Ako govorimo o onim stvarima koje još treba popraviti uoči završnice, onda u prvi plan upadaju neke greške koje su sada već postale prilično uobičajene za našeg borca. Propadanje poslije ručnih serije, ne povezivanje ručnih i nožnih tehnika, izostanak kontri nakon dobrih eskivaža. Sve su to stvari koje su nekoć bile njegova forca, no godine u kavezu su ipak uzele svoj danak i sada se ponovno treba prebaciti na drugi kolosijek 10-uncnih rukavica. Dojam je i da bi Cro Cop s ponekim kilogramom manje ipak bio pokretljiviji i brži, a da bi njegovi udarci dobili onu oštrinu koja ih je nekoć krasila. Ako se prisjetimo svih najboljih Filipovićevih nastupa u karijeri, onda u oči upada da je Mirko u njima težio između 98 i 100 kilograma. Sada je puno bliži 110 što kombinirano s godinama, našeg borca čini lako čitljivim, a njegovi high kickovi i zadnji direkti se ponekad dojimaju kao telefonirani.

Sve u svemu, nastup u Japanu treba pohvaliti prije svega jer je ispunjen prvotni cilj, a zatim i jer je Cro Cop pokazao napredak u odnosu na mečeve protiv Sefa i Lorena. Prežestoki kritičari moraju pogledati Filipovićev rodni list da bi stvari stavili u kontekst. Cro Cop još uvijek nije za staro željezo, no od njega se u 38. godini ipak ne može očekivati da će biti na razini 1999. ili 2005. Od K-1 WGP finala je prošlo 13, a od osvajanja Grand Prixa 6 godina.

I za kraj se valja vratiti na početak priče i gubitak sjaja K-1 promocije. Vjerojatno nisam najbolje mjerilo jer uživo zaista nisam gledao Hoosta, Aertsa, Hunta ili Huga, no nekako sam prilično siguran da je organizacija tadašnjih Grand Prixa bila bolja nego ovog polufinala koje je upravo završilo. Minijaturna dvorana za ovakav boričaki spektakl, skromna ili bolje reći loša promidžba, prilična dezorijentiranost organizatora… Ovo je tek vrh sante leda viđenih propusta. Legendarni K-1 je zasigurno zaslužio puno bolje od ovoga. Ipak, za konačan dojam ipak treba pričekati finale i pustiti novo vodstvo da se uhoda. Na to sigurno imaju pravo.

Marko Petrak
[email protected]

PODIJELI

PREPORUČENO

KOMENTARI

POVEZANE VIJESTI