Devet želja borilačkog fana za 2019. godinu

kolumneIZDVOJENA VIJEST 19.01.2019 16:48h Autor:

Ilustracija

U 2019. godinu smo već dobrano zagazili i na prošlu smo već gotovo i zaboravili. No, tek ovog vikenda kreću prva prava borilačka događanja. Prije njih, odlučili smo odabrati devet želja s kojima će se složiti većina onih pravih borilačkih fanova.

Iako bi sam autor ovog teksta mogao navesti barem pet puta ovoliko želja za 2019. godinu, nekih borbi koje bi bile lijepe za vidjeti, promjena načina poslovanja promocija, saveza ili medija vezanih uz sport, na kraju ja odabir pao na devet potencijalnih događaja. U pitanju je nešto što bi na pravi način prezentiralo sliku borilačkog sporta ili što bi moglo isti usmjeriti u pravom smjeru, bilo da je u pitanju lokalna ili globalna razina.

Ispod teksta se tako nalazi devet spomenutih želja, za koje vjerujemo kako će se većina složiti s njima. Barem onaj dio pravih fanova koji svakim danom živi borilački sport, razmišlja o njemu te govori ili piše o njemu. I biti ćemo jako sretni ukoliko se jedan dio njih na kraju 2019. godine pokaže kao nešto što se ostvarilo.

Khabib Nurmagomedov vs. Tony Ferguson

Ovo je ultimativna MMA borba. Ono što je godinama u boksu, sve dok se (nažalost prekasno) nije odradio, bio meč Floyda Mayweathera i Mannya Pacquiaoa, u MMA svijetu to je ova borba. Ugovarana je do sada četiri puta, po jednom 2015., 2016., 2017. i 2018. godine. Svaki je otkazao po dva puta, a Dana White je nakon posljednjeg slučaja izjavio kako više nema namjeru ugovarati tu borbu. No, to je borba koja je mora dogoditi, borba koju svaki pravi fan želi vidjeti. 2019. godina zaslužila je priliku za novi pokušaj i to zapravo sada, kada je teško i zamisliti bolju situaciju. Njih dvojica dogurali su do statusa najuvjerljivijih i najboljih boraca svijeta u ovom trenutku. Stvarno zaslužujemo znati tko je ultimativno najbolji.

Nacionalne televizije shvatile da u boksu ne postoji samo teška kategorija

Ovo je nešto samo po sebi vrijedno cijele jedne kolumne jer to je nešto što je na krivi način odgojilo nekoliko generacija sportskih fanova. Osim jednog vremena kada su se, nekim čudom, na našim ekranima mogli gledati mečevi Prince Naseema Hameda te, iz očitih razloga, mečevi Felixa Sturma, odnos nacionalnih televizija i boksa je isti. Posljednjih dvadesetak godina za iste postoje uglavnom teškaši. Izostavimo ovdje mečeve hrvatskih boksača tipa Stipe Drviš, Stjepan Božić, Branko Šobot i sl., čije smo nastupe mogli gledati iz jednostavnog razloga jer su “naši”.

Dok su Maywather i Pacquiao harali, rušili rekorde i bili najveće zvijezde, dok je super srednja nudila Frocha, Kesslera i Warda, za našu širu publiku postojao je samo Kličko. U Tysonu, Hollyfieldu, Lewisu i ekipi smo svi uživali, ali iskreno se ne sjećam jesmo li u to vrijeme ikada mogli pogledati Joe Calzaghea, Roya Jonesa, Bernarda Hopkinsa ili Shanea Mosleya. A što tek reći za trilogiju Gatti vs. Ward?

Danas publika na nacionalnoj televiziji dobiva program Matchroom Boxinga Eddiea Hearna. I to ne cijeli nego onaj, tko bi rekao, teškaški. S izuzetkom meča Usyka i Bellewa u lakoteškoj, kojeg teško da bi gledali da nije bilo Bellewa protiv Hayea u teškoj. Za cijelo to vrijeme u drugim se kategorijama događaju sjajne stvari. Velter je trenutno najuzbudljivija kategorija s Crawfordom, Danny Garciom, Mikey Garciom, Spenceom, Pacquiaom, Hornom, Thurmanom i Porterom, imamo polutešku s četiri različita prvaka čiji je kombinirani omjer 68-0 i koji velikim dijelom boksaju u Europi (“normalan” TV termin”) te imena poput Canela, Golovkina, Lomachenka, Ramireza, Worthingtona, Srisaketa i Inouea. Naše nacionalne/javno dostupne televizije jednostavno nemaju pojma koliko toga danas nudi svjetski boks.

Hrvatski borac u UFC-u

Trenutno ovo nije realna opcija, ali uvijek se možemo nadati da će do kraja godine netko iskočiti s nekim rezultatom vrijednim toga da ga se zapazi i dovede u UFC. Svakako će biti nekih otkazivanja na europskim eventima, a to su uvijek prilike da netko završi u Octagonu. Roberto Soldić rekao je čekati, no nikako ne smijemo otpisati ambicije Antuna Račića, Filipa Pejića (koji je više puta rekao kako je jednu borbu od novog UFC ugovora) te mladih Karla Caputa ili Ivana Ćosića koji briljira na ACB-u. Ivan Erslan također je potencijal, koji je nažalost porazom na FFC-u otišao stepenicu unazad. No, dovoljno je mlad da već ove godine napraviti zapažene rezultate. Do kraja godine uistinu se može svašta dogoditi, a do tada možemo biti sretni i zadovoljni Soldićem u KSW-u, Cro Copom u Bellatoru te vjerojatno Antom Delijom u PFL-u.

Povratak kickboxinga barem blizu starom statusu

Ovo je možda još teže za očekivati od gore navedenog, jer kickboxing je pao u takvu provaliju da ne vidimo kako se može iz nje izvuči. Glory se prije nekoliko godina prezentirao kao vodeća promocije i sve je to dobro izgledalo. Punili su dvorane u svijetu, organizirali spektakle i na svom su rosteru imali većinu najboljih svjetskih boraca. Glory 13, održan krajem 2013. godine u Tokiju je jedan od najboljih kickboxing “fight cardova” ikad. A onda je uslijedio pokušaj osvajanja Amerike i Glory je završio tu gdje je danas, na marginama gdje ga još rijetko tko prati i zna kada je koji event te koja borba. Mogu li se oni ikako podići? Može li ONE napraviti nešto sa svojim kickboxing programom ili možda Bellator Kickboxing koji na svom rosteru ima sjajnih imena? Realnim razmišljanjem, teško. Ali, nitko nam ne može zabraniti da se nadamo. Sjajnih kickboksača ima kao i uvijek, jedino što su isti ostali bez svog mjesta pod suncem.

“Čisti” Jon Jones bez incidenata

Ako su Khabib i Tony ultimativna borba, ovo je ultimativna želja fanova. Možete ga voljeti ili ne, ali ne možete osporiti da je Jon Jones najveći talent koji se do sada bavio slobodnom borbom. Njegova svaka borba sportska je poezija i dok god je u kavezu, Jon Jonesu je velik, Jon Jones je veličanstven. Da bi takav ostao, potrebno je da napokon dovede svoj život u red, da mu doping testovi budu čisti te da ne bude nikakvih incidenata vezanih uz tulumaranje ili nešto drugo što nema veze sa sportskim životom. Obećao je tri borbe u ovoj godini. Mi se tome iskreno nadamo te se nadamo da će se tako i nastaviti. U kojoj kategoriji će nastupati, u ovom je slučaju manje bitno. Važno je da je sto posto u sportu. A onda će valjda, iz sportskih razloga, doći i ta teška kategorije koju veliki broj fanova priziva.

Stipe Miočić vs. Daniel Cormier II

Naravno da je ovo borba koju svi želimo pogledati i ovdje se nećemo bazirati na to tko je kriv što ona još uvijek nije dogovorena, a niti najmanje na to kako bi ovo bila borba u kojoj bi Miočić uništio Cormiera. I to kakav god bio stav naših čitatelja, pratitelja i fanova. Ovo je borba koja bi se trebala dogoditi, ponovno se vraćamo na taj više puna ponovljeni termin, iz čisto sportskih razloga. U prvom planu je to taj da su ovo dva najbolja teškaša svijeta u ovom trenutku. Drugi razlog je taj što je prva borba prekratko trajala i što je ostalo nekih repova. Uvijek se možemo pitati što bi bilo da nije bilo uboda u oči i kako bi borba izgledala uz drugu taktiku. Revanši su intrigantna stvar, posebno kada je u pitanju revanš dva borca na tako visokom nivou. Ovdje nije bitno tko dolazi odakle, tko je tko i što je do sada dao UFC-u. Ovo se jednostavno treba dogoditi iz čistih sportskih razloga, kao što je gore i navedeno.

Veći broj borilačkih priredbi u Hrvatskoj

Domaćeg napretka neće biti bez platforme koja će borcima dati priliku da nastupaju, bore se, skupljaju iskustvo i natječu se. I to bez toga da moraju putovati u susjedne ili daleke zemlje, odlaziti u upitne promocije upitnih uvjeta i prihvaćati svaku moguću ponudu, jer je do borbe nevjerojatno teško doći pa “nitko nije lud da išta odbija”. FFC je otišao put Amerike, NFC je prema posljednjih informacijama prodan i ne zna se kakva mu je točno sudbina, dubrovački Gladijator od travnja 2017. nije organizirao ništa, dok se klubovi poput OFC-a, Trojan i ostalih odluče možda jednom godišnje nešto organizirati, da bi svojim borcima dali barem malu platformu.

Srbija je posljednjih godina napravila jako dobru priču i evenata ne manjka, a produkcija je sve bolja. S druge strane, stanje u Hrvatskoj je jako loše i teško se vidi neka perspektiva. Sceni je potrebna osoba ili tvrtka koja ima dobro priču i viziju te koja je spremna uložiti u borilačku priču. Ti isti moraju imati nešto čime će na kraju dovesti publiku u dvorane, jer bez toga nema ništa. Takve je jako nešto naći jer u pitanju je težak posao, veliki rizik i jako neizvjestan uspjeh. No, bez toga će borilačka scena u Hrvatskoj nastaviti biti u jednakim problemima, gdje i oni najbolji nekada ne uspiju ispuniti sav potencijal zbog gore navedenih razloga.

Tko je najbolji teškaš svjetskog boksa?

Anthony Joshua, Tyson Fury i Deontay Wilder. Iskreno se nadamo da će se do kraja godine ovaj trokut rasplesti te da ćemo saznati tko je najbolji teškaš svjetskog boksa. Posljednji kojem je to uspjelo bio je Lennox Lewis, koji je to postao krajem 1999. godine te zadržao taj status šest mjeseci. No, onda su tek tri pojasa bila priznala kao oni elitni, dok je WBO u to uvršen 2007. godine te je tada priznat od ostalih. Lewis ga tada nije imao. Prije njega to je 1992. godine bio Riddick Bowe, a dvije godine prije njega Evander Holyfield. Ovo je trenutno najdulje razdoblje u boksačkoj povijesti bez apsolutnog prvaka teške kategorije.

Što god bilo, a čini se kako će se ugovoriti drugi meč Deontaya Wildera i Tysona Furya, pobjednik tog meča bi trebao ukrstiti snage s Joshuom. Svijet zaslužuje znati tko je najbolji teškaš svijeta, jer je napokon došlo vrijeme kada teška kategorija donosi veliku dozu uzbuđenje te kada postoji nekoliko uzbudljivih imena koji bi mogli postati zaštitna lica svjetskog boksa.

Brock Lesnar – Ne trebamo te!

UFC vjerojatno treba Brocka Lesnara, borca koji će pred ekrane privući onu američku publiku koja kupuje PPV i koja baš ne prati događanja u slobodnoj borbi. Neki bi rekli i onu “redneck” publiku, no mi nećemo, zar ne? UFC je uvjeren kako bi im povratak Brocka Lesnara pa makar samo opet na jednu borbu, donio veliku zaradu. Spremni su za to napraviti show ravan s onim gdje Lesnar egzistira, odnosno s WWE te su spremni još jednom napraviti budalama one fanove koji ih vjerno prate svaki event i one borce koji naporno rade korak po korak da bi došli do pravih prilika.

Pravi MMA fanovi ne trebaju Brocka Lesnara! Pravi MMA fanovi zgražaju se na pomisao povratka Brocka Lesnara. I pravi MMA fanovi su spremni u svakom trenutku reći: “Brock Lesnar – Ne trebamo te!”

Mario Katušić
[email protected]

PODIJELI

PREPORUČENO

KOMENTARI

POVEZANE VIJESTI