Legendarni Damir Mirenić: Nisam došao na vrh jer nisam bio spreman na kompromise!

intervjuiIZDVOJENA VIJEST 25.08.2011 10:45h Autor:

Damir Mirenić (Photo by Sherdog)

“Šteta za Mirenića, to je bio takav borac koji je mogao napraviti velike stvari u MMA-ju”, ovu ste rečenicu vjerojatno i vi čuli barem desetak puta od desetak različitih ljudi.

> Ekskluzivno: Prvi put sve borbe Damira Mirenića (VIDEO)

I zaista, Damir Mirenić je bio veliki borilački talent koji je postigao samo djelić onoga što je mogao. Nažalost, neke stvari su ga zakočile negdje na polovici puta prema uspjehu. Šteta jer smo lako mogli imati još jednog Cro Copa, Pokrajca ili Zelga. No, Damir ne žali za propuštenim jer kaže kako je zadovoljan svojom karijerom i gdje ga je ona dovela. Danas otac dvoje djece i uzoran suprug, vodi malu dvoranu u Velikoj Gorici – i gušta!

Jedan od pionira MMA-ja u Hrvata, se u razgovoru za Fight Site prisjetio svoje karijere, otkrio nam je što misli o današnjem svijetu slobodne borbe i ispričao kakvi su mu planovi za budućnost.

Jesi li i službeno umirovljen u 37. godini? Posljednju borbu odradio si prije tri godine na slovenskom WEC-u?

“Ja zapravo nikada nisam rekao konačno zbogom jer i dalje imam važeći ugovor sa svojom menadžerskom agencijom koja mi je pronalazila angažmane. Recimo, da sam se s njima dogovorio za određenu pauzu koja sada već traje dosta dugo. Ne mogu tvrditi da ukoliko dođe neka ozbiljna ponuda, ne bih ponovno ušao u kavez ili ring. Stoga mogu reći da službeno nisam umirovljen.”

Posljednji meč si odradio dosta impresivno protiv Brazilca Nascimeta?

“To je bila jedna od mojih boljih borbi, a neki čak kažu da je bila i najbolja. Zadovoljan sam kako sam to odradio posebno jer je Nascimento tada bio drugi borac na europskim ljestvicama. Obojica smo u tom trenutku imali dva poraza u nizu i taj nam je dvoboj bio zapravo biti ili ne biti. U jednom trenutku dvoboja sam se našao u teškoj situaciji i skoro sam izgubio, no uspio sam preokrenuti tijek borbe i na kraju pobijediti. Radilo se o atraktivnoj borbi koja je zadovoljila i publiku.”

Kako si se uopće našao u slobodnoj borbi? Ti si originalno boksač, zar ne?

“Ja sam na početku karijere trenirao klasični boks i cilj mi je bila profesionalna karijera. Bio sam solidan, pa čak i jako dobar, no tada sam zaradio jednu malo težu ozljedu koja me koštala duže pauze. U međuvremenu sam s Dubravkom Čolićem počeo malo trenirati brazilsku jiu-jitsu. Ona me zainteresirala pa sam nakon nekog vremena odlučio sudjelovati na jednom grappling turniru. Više se sada niti ne sjećam kada je to bilo. Tamo sam iznenađujuće uzeo prvo mjesto. Uskoro mi se javio i Slaven Vujić koji me pitao da li bih se volio okušati u slobodnoj borbi jer je vidio da dobro kombiniram boks i parter. Tako je to otprilike krenulo. Prvo na lokalnim hrvatskim priredbama, pa poljski KSW, pa Kanada…”

Zašto nisi napravio taj korak više koji su ti svi predviđali?

“Pokušavao sam uvijek u sportu, u tom profesionalizmu, pronaći i ljudsku stranu priče, no nisam uspjevao. Jednostavno nisam bio spreman na neke kompromise jer smatram da su neke druge stvari bitnije u životu. Kada podvučem crtu, zadovoljan sam onime što sam napravio. Neki traže novac i njime mjere uspjeh, neki žele pojaseve i titule. Ja sam u ovom sportu pronašao prijatelje za cijeli život i to smatram najvećim svojim uspjehom. I danas, kada nisam više u vrhu, oni su pored mene i na njih uvijek mogu računati. Ne znam, vjerojatno sam u profesionalnom dijelu mogao napraviti još nešto, no za tim ne žalim. Danas uviđam i mnoge greške koje sam napravio u pripremama i treninzima, ali to je tako u životu. Neke stvari vidiš tek kada je kasno.”

Neko vrijeme si bio i dio Cro Cop tima. Gdje je puko između tebe i Mirka?

“Mirka poznajem još iz boksačkih dana kada smo zajedno počeli kod Leonarda u Dubravi. Filipović tada nije bio poznat, a zajedno smo trenirali on, ja, Šobot, Akrap, Božić i drugi dečki iz te generacije. Kasnije, kada sam nastupio na poljskom KSW-u, ponovno sam sreo Cro Copa koji je također bio na toj priredbi kao dio tima Igora Pokrajca. Ponudio mi je pomoć i suradnju što sam prihvatio. Ipak, ubrzo sam shvatio da se nisam pronašao u njegovom timu koji je, što je i logično, bio podređen samo njemu. Meni je trebalo napredovanje i učenje novog znanja, a to nisam dobivao u njegovoj dvorani. Htio sam kombinirati treninge u Black Dragonu i Cro Cop teamu, a na koncu smo se i razišli na vrlo prijateljski način. Mirku ništa ne zamijeram, dapače…”

Tada je bio aktualan i odlazak u Japan, na veliku scenu…

“Točno. Mirko mi je tada sredio ugovor s Prideom i trebao sam nastupiti na Bushido turniru. Pogledali su moje snimke i bili su zadovoljni onime što su vidjeli. No, taman u to vrijeme počeo je i velik pad japanske organizacije koja je bila u velikim financijskim i organizacijskim nevoljama. Razišao sam se s Cro Cop timom, a baš tada je i propao Pride, kao i moj ugovor.”

No zato si dobio priliku u Kanadi gdje si odradio dvoboje protiv Gegarda Mousasija i Mikea Pylea. Protiv Mousasija si pružio vrhunski posao, ali si na kraju poražen…

“Danas uviđam da sam potpuno promašio na taktičkom planu za tu borbu. Bio je to meč u kojem sam u kavez ušao sa svojom prirodnom kilažom bez ikakvog skidanja kilograma. To je u Americi potpuno nezamislivo, no ja to nisam znao. Mousasi je bio puno teži, a zato i snažniji od mene. Nema sumnje da se radi o vrhunskom borcu pa su me jedna greška i jedan trenutak nepažnje koštali poraza. Primio sam težak lakat koji me uzdrmao i do kraja meča se nisam uspio oporaviti. Šteta.”

Protiv Mikea Pylea je bilo ipak teže…

“Taj sam dvoboj odradio vrlo loše iako sam naučio lekciju iz meča protiv Mousasija pa sam sa 85 kilograma skidao na 77. No, umjesto da inzistiram na borbi u stojci, prelako sam pustio da me moj protivnik ruši na pod. On nije bio fizički snažniji od mene, ali je bio odlično kondicijski spreman i potpuno me izdominirao na parteru. Ne tražim nikakve isprike ili opravdanja, jednostavno je bio bolji od mene. Na tim mi je borbama jako nedostajao moj trener Dubravko. On nije mogao dobiti vizu i nije mi bio u kutu. Kada se naviknete na nekoga, kada znate da imate potporu u nekoj osobi, onda vam izostanak iste dosta odmogne. Praktički sam sve borbe koje mi je Dubravko bio u kutu i pobijedio.”

Spomenuo si ranije da nisi bio spreman za kompromise, misliš li tu i na upotrebu nedozvoljenih sredstava koja je danas sasvim normalna u svijetu borilačkih sportova?

“Ja sam cijeli život uzimao dodatke prehrani, no to su bili dodaci na biljnoj bazi koji su mi osiguravali zdrav život. Nisam htio uzimati supstance zbog kojih bi bio jači i brži, no zbog kojih bi možda s pedeset godina postao invalid bez jetre. Možda zvuči naivno, ali ja sam sve ovo doživljavao kroz pravi i istinski sport. Ima ljudi koji ne prezaju pred ničim i koji su spremni na sve da bi stigli do svog cilja. S obzirom da sam dio ovog sporta, imam otprilike uvid u to što se sve radi i uzima.  Kada sam bio u Americi tamo su mi svi odmah naglasili kako kontrole praktički nema, a doping i steroidi su dio svake dvorane. Pogledajte samo Dana Hendersona; čovjek već pet godina odlazi liječniku po testosteron kao da ide promijeniti plombu na zubu. To nikako nije dobro za sport.”

Kako gledaš na današnji moderni svijet slobodne borbe i UFC koji je uzeo primat?

“Moram priznati da bih sebe opisao kao Pride nostalgičara. Imao sam jednom čak i prigodu otići uživo pogledati jedan Prideov turnir u Saitami. To je nešto nevjerojatno: 40 tisuća ljudi shvaća svaki potez, svaki zahvat, a u dvorani zavlada tišina kada je neka napeta situacija. U Americi su to sve pomalo bacili u komercijalu pa je sport izgubio na draži. Nekako mi više nije toliko interesantno kao prije, a i dojam je da se većina stvari vrti samo oko novca. Ne prezire se od nekih stvari koje ne podržavam. Kada čujem onu glazbu iz Pridea i dalje me prođu trnci.”

Ring ili kavez?

“Nekako mi se čini da Amerikanci štite svoje borce i svoj stil i da su zato uveli pravila koja idu u prilog hrvačima. Hrvanje je njihov nacionalni sport pa je to dijelom i razumljivo. Ipak, smatram da to nije fer prema ostalim stilovima jer upotreba laktova, kavez i ostalo debelo favorizira hrvanje.”

Što je najbolji temelj za MMA?

“I danas sam mišljenja da je to klasični boks i brazilska jiu-jitsa. To su dvije temeljne komponente koje čine osnovu svakog vrhunskog borca slobodnim stilom. Naravno, boks treba biti prilagođen MMA-ju posebno kada je u pitanju distanca. Ukoliko to ne napravite, onda će vas rušiti kao što su to činili meni na početku karijere. Ako pogledate moderne borce, oni znaju sve. To više nisu specijalisti za jednu disciplinu, nego već u ranoj mladosti počinju trenirati MMA. Prije desetak godina moglo se vidjeti da u ring uđe boksač koji ne zna apsolutno ništa na parteru. Danas to više ne postoji što samo pokazuje koliko je evoluirao ovaj sport.”

Danas si trener koji svoje znanje prenosi na druge. Kako si se pronašao u tome?

“U Velikoj Gorici imam malu dvoranu gdje imam nekoliko uglavnom rekreativnih grupa. Postoji par mladića koji su malo ozbiljniji, no nisam pristalica nikakvog presinga. Radi se o opasnom sportu i svatko za sebe treba odlučiti želi li poći tim putem. Uspio sam običnim ljudima razbiti neke predrasude o MMA-ju  i sada u grupama imam ljude raznih godina, djevojke, muškarce… Zaista uživam u ovom poslu. Ukoliko ste normalni i nemate neke posebne prohtjeve, od ovog posla se može i solidno živjeti.”

Paralelno si i suprug i otac?

“Da, pravi obiteljski čovjek. Prije tjedan dana sam dobio drugu curicu što me učinilo zaista sretnim i ponosnim. Imam prekrasnu suprugu i uživam u ovom obiteljskom životu. Nakon godina provedenih u dvoranama i ringovima, obitelj mi je velika sreća i zadovoljstvo.”

PODIJELI

PREPORUČENO

KOMENTARI

POVEZANE VIJESTI